BACI PET

ALEN ISLAMOVIĆ: PESMA „NEĆU TO NA BRZAKA“ JE NAJVEĆI AUTORSKI PROMAŠAJ GORANA BREGOVIĆA!

On je jugoslovenski i bosanski rok i pop pevač, bivši član grupa „Divlje jagode” i „Bijelo dugme”. Naučio je da svira gitaru uz pomoć starijeg brata, da bi nakon toga počeo da svira bas-gitaru u grupi „Bag”.

Uskoro je njegova lokalna popularnost porasla sa koncertima njegove grupe. Kada mu se grupa raspala, počeo je da igra fudbal u Jedinstvu iz Bihaća, ondašnjem drugoligašu. Nakon što je odslužio vojsku, Sead Lipovača pozvao ga je u „Divlje jagode”. Početak sa ovom grupom je bio vrlo težak, ali se na kraju isplatilo kako je grupa postala popularna u nekim delovima Jugoslavije. Bili su toliko obećavajući da je aprila 1984. godine, kada je Željko Bebek napustio „Bijelo dugme”, odbio ponudu Gorana Bregovića da peva u „Bijelom dugmetu”.

Na kraju je ipak sve propalo, „Divlje jagode” su se raspale, a on se vratio u Bihać i doneo odluku da se bavi običnim poslom i da potpuno zaboravi na muziku. Ali onda je došla druga ponuda od Gorana Bregovića, kada je Tifa napustio „Dugme” i on je ovaj put ponudu prihvatio.

U to vreme, pevačke sposobnosti poslednjeg pevača „Bijelog dugmeta” su smatrane slabijim od prethodna dva pevača grupe. Goran Bregović je ipak bio u pravu, a novi pevač nije dopustio da ga slava promeni. Nakon svake turneje se vraćao u Bihać da vodi svoju kafanu, peca i igra stoni tenis.

Nakon nekoliko godina napustio je turneju „Bijelog dugmeta”, a da prethodno nije obavestio nikoga. Vratio se kući da bi izlečio problem sa bubrezima koji je zadobio na turneji, što je primoralo grupu da otkaže ostatak turneje. Iako se to tada činilo kao malo odlaganje, na kraju se ispostavilo da je to kraj „Bijelog dugmeta”. Uskoro je izbio rat, a grupa je prešla u 15-godišnje mirovanje.

Nakon što je ozdravio, u početku je iskoristio to vreme da snimi solo album „Haj, nek se čuje, haj, nek se zna“.2005. je učestvovao u tri velika oproštajna koncerta „Bijelog dugmeta”. Takođe je svirao ritam gitaru i pevao u grupi 4 asa sa Vladom Kalemberom, Slavkom Pintarićem Pištom, Rajkom Dujmićem i Juricom Pađenom.

Do 2014-e objavio je još dva samostalna albuma, da bi nakon toga počela turneja 40 godina od izlaska albuma „Bijelog dugmeta” pod nazivom „Kad bi bio bijelo dugme“. Turneja se zvala „Ko ne poludi, taj nije normalan“.2017-e godine kreće na turneju „40 godina Alen i Jagode“.

A sada, krajem 2018-e pristao je na ekskluzivni intervju za rubriku „BACI PET“. On je Alen Islamović.

Divlje jagode ili Bijelo dugme, i zašto?

– „Divlje jagode“ su u srcu. To sam ja stvarao sa svojim tekstovima Motori, Sejla, sve iz inata negdje. Oko 20-tak tekstova mojih je ugrađeno u taj bend. Dao sam vokalne dionice kao domaći zadatak svima koji su pjevali iza mene. To su bili vrabac pjevači bez duše, srca, djeca koja su mislila da to tako lako ide poslje Alena Islamovica. Nemojte da ih nabrajam to je stvarno bilo smješno. Nemoguće je bilo u „Jagodama“ kopirati Alena Islamovića, a Bebeka se je moglo kopirati. Preslušajte albume koje ja pjevam, ja nikad nikog nisam kopirao bio sam svoj i danas sam ostao svoj. „Bijelo dugme“ je biznis i uklopio sam se u i u to. Tko bi odbio bend koji pravi najveće pare u bivšoj državi. Kupio sam kafić, napravio diskoteku, imao u Bihaću 5 trgovina i baš me bilo briga hoće li još biti svirki i snimanja novih albuma. To su bile 1987. godine najbogatije za „Dugme“. Goran je tad napisao za mene svoja najbolja djela . Deset hitova na dvije ploče. Bog mu dao zdravlja. Uživali smo na turnejama, a i sad uživamo .

Bili ste jedan od gostiju na prošlom koncertu Lepe Brene u Beogradu. Ipak, ove godine pesma „Jugoslovenka“ nije bila u svom originalnom sastavu. Da li ste uopšte dobili poziv od Brene?

– Ne, nisam dobio poziv od Brene. Pa i ne moram ni dobiti, može ona to izgurati i bez mene. Brena je velika i bez mene. Ja mogu samo bojati svojim glasom tu pjesmu, mada i njen bubnjar odlično pjeva tu pjesmu.

Da li je istina da ste prvobitno odbili ponudu Gorana Bregovića da budete pevač Bijelog dugmeta?

– Jesam 1984, kad je Bebek rekao zbogom grupi. Bio sam član te grupe 10 dana i onda sam odustao zbog „Jagoda“ i zbog posla u Londonu. Možda sam napravio grešku, možda je ona kobna, al ipak „Dugme“ se je vratilo meni 1987 zahvaljujući Ipetu Ivandiću koji ja navaljivao na mene i na članove „Dugmeta“ da ja ponovo dođem i da pjevača koji je bio užasan na live koncertima pošalju kući i da ga se riješe.

Nađete li možda vremena da i danas zabacite udicu i posvetite se ribolovu?

– Slabo, mada sam ljubitelj ribarenja na Uni. Volim rijeke koje su pomalo divlje, Una je takva. Tu treba biti meštar uhvatiti ribu.

Kako ste uspeli da svih ovih godina, posebno kada ste bili u ekspanziji sa Bijelim Dugmetom, odolite svim porocima koji su bukvalno bili „servirani na tacni“ i ostanete besporočni?

– Ja sam odgojen u maloj provinciji, gradu Bihaću, gdje me do dolaska u školu skenira po komšiluka i pola rodbine i znanaca cijele moje familije. Mi nismo imali podruma gdje se je duvao ljepak. Pušio najgori hašiš i pravio koktel od tableta. To mi nismo poznavali i ta je tehnologija nama bila nepoznanica. Sarajevo je imalo svašta, al pošto sam odgojen na drugim životnim principima meni ništa nije bilo potrebno da postanem odličan pjevač. Ja sam u duši sportista, tako i danas živim. Samo tipovi bez karaktera i bez organizacionog sustava familije još žive u svijetu drogeraja. To su slabići i fukare kojima je neko dao da budu nešto, a nisu ništa. Bjednici koji bi voljeli povesti hordu u taj svijet, al nažalost ne ide to lako. Drogeraj tipovi završavaju u septičkoj jami kad tad. Smješno mi je da se neko hvali takvim stvarima, odvratno.

Postoji li neka pesma, a da sa ove vremenske distance žalite što ste je uopšte snimili?

– „Neću to na brzaka“, najveći autorski promašaj Gorana Bregovića. Ni dan danas mi nije jasna ta pjesma. Ako sam glup ok, nek budem, al mi se stvarno ne sviđa taj rad.

Blamovi ili neprijatne situacije su sastavni deo privatnog života, ali isto tako i poslovnog. Da li se sećate nekog momenta koji vas je poremetio i ostavio „gorak ukus u ustima“?

– Mnogo sam tog preživio i prozivki i uvreda i niskih udaraca, al ipak sam ja još Alen Islamović.

Mnoge vaše kolege se „prećutno“ žale, da kako godine prolaze imaju sve manje živaca za slikanje sa publikom i da ih to opterećuje. Kakav je slučaj sa vama? I da li se negde slažete sa mnom, da sve javne ličnosti, dokle god se bavile svojim poslom, imaju tu vrstu obaveze da ispoštuju publiku koja ih je zapravo i napravila popularnim licima?

– To je naša obaveza, stati sa svojim fanovima, slikati se, dati autogram. Ne vidim tu ništa loše. E sad ima onih koji sebi slože u glavi da su nedodirljivi. To je njihova stvar, ja takav nisam .

Kada bi se desila situacija da svoju muzičku profesiju morate da zamenite nekom drugom, koja bi to profesija bila?

– Ja se snalazim u svemu. I u ugostiteljstvu, jer sam hranio svoju familiju tim poslom od 1988 do 1992 pa sam danas uspješan i u poljoprivredi. Moja velika farma lješnjaka u gradu Bihaću će biti moj sljedeći korak biznisa u regionu. To je čudo od biljke koja rađa 100 godina, to je takva cijena tog ploda da ti se zavrti u glavi. Za 4 godine ja ću vrtjeti oko 20-tak tona ploda koji je konkurentan u Europi sa cijenom od 10-12 eura po kilogramu. Ja sam sebi našao novu zanimaciju pa ne moram više ni pjevati, al moram zbog fanova. Moram snimati nove pjesme, jer smatram da još vokalno mogu pogurati bolje nego neki sa 20-30 godina.

Sećate li se najvećeg nestašluka iz detinjstva ili se ipak najveći nestašluci prave tek kada odrastete?

– Moj najveći nestašluk je kad sam u prvom razredu osnovne škole pobjegao prvi dan iz škole.

Facebook Comments